Milena Ulić

Kazalisno jutro, drama po propustenim pozivima.

Popila sam kavu i otisla na posao. I mislim cijelo jutro o tim pozivima i nama zenama. Ja uvijek na zenskoj strani, logicno, kao zena. Ali danas se moram, iz moralnih, realnih i zdravorazumskih razloga staviti na musku stranu. Dragi momci, muzevi, zivotni partneri, nije vam lako, nisu vam mobiteli donjeli nista dobro, nisu stvarno…drage zene ne ponizavajte ni sebe ni njih, ne izvodite dramske komade, ako niste placene za to. Postujte ljude s kojima dijelite zivot da bi i oni postovali vas.

Prva jutarnja kava, ja, novine i mobitel. Stol do mene cura, zena u kasnim dvadesetim, ja u svom filmu, ona u svom. Primjecujem da vec destak puta pokusava nekog zvat, pa poluglasno mu psuje sve po spisku. Ne dozivljavam bas iako bi trebala, moja glava je takva, odputuje, u nepoznate dimenzije, tek ekstremni dogadaji u okolini mi privuku paznju. Na vratima se pojavljuje momak, kao cunami prolazi pored mene i s dva metra udaljenosti se obraca toj curi. Vjerovatno ni njega ne bih primjetila da mi nije izbio novine iz ruku. A onda pocinje drama, prava pravcata, kazalisni komad za rano jutarnje kulturno uzdizanje, za svih nas pedesetak koji smo se zatekli tu i jos njih stotinjak koji su kroz to vrijeme prolazili i zastajali.

A prica ide ovako; 15 poziva, 15, u 20 minuta, valjda da sam mogao javio bi se na prvi, javio bi se cim mogu na samo jedan, mobitel ako ne znas, drzi obavjest da te netko zvao, vidis je cim ga pogledas,i kada samo jedan put zoves; on se dere; a ja jos u pokusnu nisam sigurna sanjam li ili stvarno prisustvujem zanimljivom kazalisnom jutru.
Pa ga ona prekida; kako necu, rekao si idem minutu platit racune pa te nema pola sata, kao budala cekam; pa opet on; je li mislis da one na salterima brze rade ako cuju da ti zoves; pa opet ona; mogao si me nazvat i reci da je guzva; pa on; mozda sam i mogao da mi mobitel nije cijelo vrime vibrirao od tvog zvanja, zeno Bozja guzva je, guzva. Onda opet ona bla bla; pa on i tako potrajala je ta rasprava, ja sam se iskljucila, nema se tu sto novo naucit, a i rano mi je ujutro, nije mi do umaranja mozga.

Popila sam kavu i otisla na posao. I mislim cijelo jutro o tim pozivima i nama zenama. Ja uvijek na zenskoj strani, logicno, kao zena. Ali danas se moram, iz moralnih, realnih i zdravorazumskih razloga staviti na musku stranu. Dragi momci, muzevi, zivotni partneri, nije vam lako, nisu vam mobiteli donjeli nista dobro, nisu stvarno.

Sjetila sam se bezbroj situacija u kojima sam bila svjedok da neka moja prijateljica, kolegica, tako kao na normi zove svog monka ili muza. Sjetila sam se i nekih epizoda iz muskih drustava, gdje se bas uvijek nade bar jedna koja pocme zvat, zovu sve, ali jedna je uvijek upornija.

Pa se pitam sto se to dogada sa zenama, sto to radimo i sebi i njima i sto nam to treba. Nemam objasnjenje nikakvo, pa evo pitam i vas. Ja sam mozda ekstremna prvo jer sam prevelik invidualac pa mi je jedino normalno da je svak invidualac i da treba prije svega i poslije svega biti svoj sa svojim obvezama, zabavama i zivotom. A nisam ni ljubomorna uopce. Dok ti vjerujem, vjerujem, kad ne vjerujem dabe ti sve.

Kada odem u frizera ili kozmeticara i stojim po par sati ne bih voljela da me netko nazove 100 puta, ne bih voljela ni 50 poruka, a pogotovo ne bih voljela da me pita koliko ima muskih i zenskih tu, je li frizer musko ili zensko i slicno. A mi zene bas to radimo. Momci na pivi pa ona jedna danas najraspolzenija zove, pa ko je sve tu, pa sta radite, pa je li radi konobarica itd. Naravno da po kaficima ne rade kobobarice, sasvim je uobicajno da rade nosorozi jednako kako zebre rade u frizerskim salonima. Naravno da rade mlade, zgodne konobarice, i normalno da ih pogledaju tu i tamo jednako kao sto vi gledate frajere u turskim sapunicama. Pa sto toliko stojite, o cemu pricate i nakon treceg poziva kada ces doma.

Mislim da muskarci u kaficima jednako kao i zene ne rade nista pametno, pricaju o stvarima koje njih zanimaju, nogometu, autima, planinarenju kao sto mi pricamo o stiklama, odjeci, sminki. O poslu mozda. Osim po kaficima isti scenariji se dogadaju u teretanama, na kosarci, svugdje gdje muskarci odlaze bez svojih boljih polovica. Ako ocekujemo da oni razume nase hobije, da razume fitnes, pilates, setnju, onda bi i mogle valjda razumijeti, da nas partner voli planinariti ili trcati i da ne trebamo zvati, i to stalno.

I sad mi objasnite koji je tocno vas razlog za toliku dramu i histeriju, koji? Strah da ce vas prevarit? Da im se svida konobarica? U tom slucaju vam nikakvo zvanje nece pomoci, onaj tko vas je naumio prevariti je vec odavno to napravio u svojoj glavi, i vec odavno nije vas.
Dakle ne ponizavajte ni sebe ni njih, ne izvodite dramske komade, ako niste placene za to. Postujte ljude s kojima dijelite zivot da bi i oni postovali vas. I zapamtite jednom zauvijek, svak je prvo samo svoj pa tek onda vas. Svak prvo mora imati prostor za sebe, svoje zanimacije, svoje guste, da bi ste mogli imati i zajednicke.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *