Milena Ulić

Villa Propuh moje mladosti

Kada bih vam rekla da zamislite kuću iz filma strave, napušenu, razorenu, zamislili bi ste je upravo ovako, kao moju villu Propuh.

Ta kuća strave i užasa, kuća koje se na prvi pogled izvana bojiš,a kad uđeš imaš instiktivan nagon bježanja, trnce, suze, napad panike, e baš ta kuća, kuća s kojom je prvi susret bio, u najmanju ruku užasan, histerićan, na rubu bježanja kud me noge nose, ta kuća je kuća mog najlijepšeg perioda u životu, kuća moje mladosti, moje Mljetske mladosti.

Ja sam, igrom slučaja, negdje preskočila mladost, onu obićnu maladost, pubertet, one nestašluke, bježanja od kuće, luda zaljubljivanja, izlaske do zore. Kada je moja generacija proživljavala pubertet i bila najgora noćana mora svojim roditeljima, profesorima i susjedstvu, ja sam išla u dvije škole, suradivala na modnim projektima, već tada izlazila u novinama, mojoj ekipi iz obje škole je moj život bio turbo cool, meni je bio normalan jer za drugačiji nisam znala. Oni su odrasli u ljude, sretne ljude, ja sam danas, dok većina njih mjenja pelene, u pubertetu, puno mlađa nego ikada,
Villa Propuh me vratila tamo gdje sam preskoćila dio života, pokazala mi je da nema prečica i da sve faze moramo proživjeti, jer inače ostajemo ono što sam ja bila dan prije dolaska na Mljet, ne izivljeno dijete s karijerom i teretima preteškima i za velike, najveće, najodraslije i najozbiljnije.

A ovdje sam ostala bez tih okova koje nosim cijeli život, okova nametnutih obaveza, nametnutih normi, nametnutog života, dok nisam došla ovdje nisam ih ni bila svjesna, jer hodaš čitav život s njima, dio su ti normalnog tereta, baš kao i kosa i cipele. Ovdje sam bila jedan od nas 10-ak, obićnih, istih i potpuno različitih.

Ja ću uvijek ostati dijete, jer sam karakerno takva, svijet gledam očima djeteta, ali ovdje se ne radi o tom, nego o onom dijelu života kada smo najluđi i koji moramo svi proživjeti.

Sad zamislite u toj istoj kući 10-ak potpuno drugačijih ljudi, različitih godina, interesa, hobija, sudbina, navika, svega. Na prvi pogled izgleda kao idealan poligon za pokolj, ali ne, baš svi različiti, baš svi drugačiji, baš svi u svom svijetu, ali savršeno spremni na prilagodbu i suživot tvorili smo jednu najbolju, najluđu, najsretniju ekipu luđaka.
Ovdje smo se svi smijali i to stalno, mada je bilo realno puno dana kad smo mogli plakati, ali valjda je to smisao života da sve najgore pretvoriš u dobru zezanciju, da mu se nasmiješ u brk, ibaš pout djeteta, bez pameti i briga.

Ovdje sam naučila da ništa ne moram, pa čak ni ono što moram, ovdje sam prvi put okusla kašnjenje na posao i skrivanje da me netko ne vidi, ovdje smo u sobi do daske puštali glazbu i smijali se do zore. Ovdje sam najnormalnije noću šetala po mjestu, u piđami, meditirala, uživala.

Ovdje smo noći provodili ležeći na plaži ne misleći ni o vremenu, ni o projektima ni poslovnima planovima, ovdje sam živjela ovaj tren, tren pun radosti, tren jedne zakašnjele mladosti.
Do tada mi nikada nije palo na pamet da ugasim mobitel, da sam nedostupna menaderici, poslovnim partnerima, nije mi palo na pamet da ostavim projekte i odem ležati na plažu, nije mi nikada padalo na pamet da ne pratim prodaju i bilance, ovdje sam naućila da to sve ne moram, da se davim u čaši vode i da sam postala robot a ne čovijek, zato ni nakon povratka više ne pratim ni prodaju ni bilance,

Puno toga sam naučila u malo dana, dana moje Mljetske mladosti. Nakon povratka sam puno opuštenija, drugačije gledam na život, znam da mi jednog dana neće biti važno je li ppd obrazac predan danas ili sutra, da mi neće biti važan broj novina koji je objavio novu kolekciju, da mi neće biti važno što sam sve kupila ako sam nad tim isplakala suze i pustila krv. Biti će mi biti važno da sam se smijala, uživala, biti će mi važni moji ljudi iz ville propuh, i moji ljudi koji nisu iz ville Propuh ali su činili jednu ludu, veselu ekipu, jedne posebne mladosti.

Ovdje sam naučila da sve ono bez čega sam mislila da se ne može živjeti zapravo ne trebam, ni šminku, ni frizuru, ni štikle ni odjeću, da je sve to teret koji me opterećiuje, da se u more može skakati u čitavoj ratnoj spremi ako ti je to gušt, da se u sred noći može tračti po mjestu, ležati na plaži, jesti čokoladu na stijenama,

Ovdje sam naučila razliku između onog što želiš i onog što moraš.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *