Milena Ulić

Previse je života u meni da bi bila staticna,da bi se negdje mogla usidriti, rodila sam se s krilima punim vjetra i koferima punim snova, za osvajanje vrhova, za nove izazove, to me pokreće, čini živom i sretnom. Previše je u meni dječijije radosti da bi na život gledala kroz prizmu problema, previše snage da bi ostala zauvijek ovdje malodušna. Nisam za kolotečinu, navike ni poznati teren, za avanture sam rođena.

Vec sam pisala o ocekivanjima roditelja, rodbine, susjeda, drustva. Pravilima i normama koje ipak manje ili vise svi slijedimo.A onda se probudimo jedno jutro i shvatimo da smo svima ugadali, svima zeljeli ispuniti ocekivanja, a da se nikad nismo zapitali sto mi zelimo, što nas cini sretnima?

Trčali smo završiti škole, pohađati što više popranih sadržaja, biti u toku sa svim, stvarali karijere kako bi sebi priuštili sve što nam je društvo nametnulo kao definiciju uspijeha. Odjeću, cipele, tobre, auta, stanove, i što kad smo sve to dobili, umjesto da nas učini sretnima učinilo nas je frustiranima.Jer uvijek ima još, više, bolje, i uvjek iznova trčimo, zarađujemo, kupujemo. Jesu li nam kuće, novci, luksuzi ono što stvarno trebamo,jesu li nam alarmi, bezbrojni pozivi, strka, stres nešto sto smo željeli kada smo stvarali ovaj put svojih snova, plačamo li preveliku cijenu da bi smo imali male radosti i velike frustracije?

Sreca je mir, onaj unutarnjii nas, sreca je smijeh, ne kontrolirani iskreni, sreca je imati s kim podijekiti taj smijeh. Sreca je netko kome mozes reci, danas nije moj dan, dodaj kavu i suti, najvaznije je sa si tu, da ja znam da si tu, pricati cemo sutra. Sreca je netko tko ce reci, sve ce biti dobro, ikad se sve ruši,i kad ništa nije dobro, a ipak cemo mu vjerovati.

Sve sto sam navela kao srecu novcima se ne moze kupiti, za nista od ovog nema formule ni obrasca, nema drustvenog recepta da negdje nađeš sreću, da nađeš nekog s kim ćeš je dijeliti, društvo nema odgovor na pitanje kako biti sretan, I bas zato je sreća najskuplja, i kada jenom pronađemo odgovor na pitanje što je za nas sreća, trebamo je slijediti, gdje god da nas povede. Sve što ima cijenu, što se novcem može kupiti je jeftino, ono što srcem plačamo, razočarenja, frustracije, ne ispunjene ambicije, malodušnost, nezdovoljstvo, to je skupo.

Danas znam što je za mene sreća,
Proputovati svijet, bez brige i pameti, ne turisticki, organizirano, ziheraski, ne, ja zelim proputovati svijet avanturisticki, s puno snova i malo briga, bez plana i okova, gdje me noge nose. Vidjeti sela Indije, plemena Afrike, jesti, piti, i smijati se… smijati se…

Previse je života u meni da bi bila staticna,da bi se negdje mogla usidriti, rodila sam se s krilima punim vjetra i koferima punim snova, za osvajanje vrhova, za nove izazove, to me pokreće, čini živom i sretnom. Previše je u meni dječijije radosti da bi na život gledala kroz prizmu problema, previše snage da bi ostala zauvijek ovdje malodušna. Nisam za kolotečinu, navike ni poznati teren, za avanture sam rođena.

 

S putovanja se negdje treba vratiti, na mjesto savrsenog spokoja,, na mjesto koje me inspirira, na mjesto gdje sve sam odbacila sve okove, na moj Mljet. Gdje ja mogu biti ja.U malu kucu u cvijecu, punu knjiga i ljubavi na najzelenijem komadu svijeta. Kucu mira i tisine, punu spokoja tog otoka. S pogledom na najlijepsa svitanja. Zore pune zivota, pune novih dana. Kuću smijeha koji oduzvanja kroz stajacu, gotovo jezivu tisinu, I muzike od dva do pet,jer ovdje ne postoji kucni red.

Sreća su moji ljudi, da se smijemo životu u brk, da s prezirom gledamo sve izazove koje je stavio pred nas, a mi ih samo odbacili i nastavili po svom planu. Ples na kiši mokrih do kože, nasmijanih i veselih. Većeri dobre zezancije, druženja, većera i jutra mamurluka, opuštenih, rascupanih i sretnih ljudi.

Kada pricam o tom sto je za mene sreća, prva pomisao moje okoline je, ma kakvi snovi o sreći, ti zivis necije snove, dva branda, inozemni uspijesi, karijera samo takva. Zivim mozda necije snove, jednom su to bili i moji snovi. Meni su se ostvarili, ali po nekom svom planu, sa puno onog što se mora, sa puno stresa i puno žući, a nisam ih takve htjela. Sada znam da je nekad u životu sreća da ti se snovi ne ostavre, sada znam da sam na tom putu puno toga izgubila.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *