Milena Ulić

O jednoj mladosti, Mljetskoj mladosti

A mene su facinirale upravo te mladosti koje je Mljet iznjedrio, ljudi koji u baš ovdje odrasli, Neopterčeni, spokojni, blagi, širokogrdni, prijateljski nastrojeni, Ovdje obiluje ona davno izgubljena iskonska ljudskost, povezanost, spremnost pomoći. Ljudi svojim snovima i ambicijama koji beskrajno vole svoj otok.

 

Rodena sam u maloj sredini, Stanićima, malom dalmatinskom mistu, kao iz serije Miljenka Smoje, gdje svak svakog zna, gdje svak sve zna i gdje se ništa sakrit ne može.

Bila sam uvjerena da sam zakinuta za mogučnosti koje su imala djeca koja su odrastala u Splitu ili Zagrebu, odnosno morala sam vise vremena i energije potrošiti za konzumirati sve mogučnosti Splita koje su djeci iz Splita bile dostupne na kucnom pragu.

A onda sam dosla na Mljet, u Polače, malo dalmatinsko, otočko misto, i po nićem se bitnom to misto ne bi trebalo razlikovati od mojih Stanića.
Ne bi trebalo, ali se razlikuje u potpunosti, usudila bih se reći da osim mora ta dva mjesta nemaju nista zajedničko.

U Polačama je moje poimanje malog mista dobilo jednu sasvim novu dimenziju, i ne zbog toga sto je otočko misto, jer sam dosta vremena provela u Nerezinama također malom otočkom mistu koje ima puno više slićnosti sa Stanićima nego li s Polačama.

Mljet je po svemu poseban, razlićit od svega s ćim bi ga eventualno mogla usporediti. Polače su mjesto na ulazu u Nacionalni Park, dakle svi posjetitelji prolaze kroz Polače, kad ovo kažem mirise vam na gužvu, na kolone auta, očekivano. Ali ne u Polačama nema gužvi. Zaista, ni od ljudi ni od prometa. Jednostavno nema.

U Polačama ona glavna prometnica za ulaz u NP je ujedno i šetnica i lungo mare i riva. Da, da, dobro ste pročitali po glavnoj prometnici sasvim normalno možete šetati kao po Splitskoj rivi, tu i tamo se izmaknete ukoliko slučajno ide auto. Baš kao na splitskoj rivi kada prolaze elektična vozila za održavanje.

Moja misterija nije bila prićati o Polačama već o mladostima koje je Mljet iznjedrio, ali kako bi ste shvatili njihova odrastanja i mladosti moram vam opisati mjesto na kojem odrastaju.

Izolacija je posebna tema. Ovdje je fokus na otok i život na otoku toliko snažan da nemate dojam postojanja vanjskog svijeta uopće.
Kad se nađes na Mljetu svjestan si da ti je svaka civilizacija daleko, da imaš tek jednom ili dva puta dnevno brod koji dolazi s kopna ili odlazi na kopno. Sve sto trebaš iz civilizacije, sve sto ti treba za normalan život je ovisno o tom brodu. I zato je ovdje cijeli život fokusiran na taj brod koji dolazi i odlazi jednom ili dva puta dnevno.

Da to prenesemo na kopnene uvijete, značilo bi da dnevno dva puta u mijesto i iz mjesta dolazi autobus, kojim dolazi sve sto je porebno za život i kojim svi koji trebaju bilo što izvan izolacije tebaju otići, i vratiti se u ta dva termina dnevno.
Naravno da bi tada dolazak i odlazak autobusa bio centralni dogadaj u životu mještana.
Upravo tako je na Mljetu centralni dogadaj dolazak i odlazak broda.

Internet, televizija i radio ovdje postaju imarginalne imenice. Iako zvući nevjerovatno, iskusila sam na vlastitoj kozi, bez obzira što imas informacije koje imaš i nace, one te ne dodiruju, nisi ih svestan niti su ti bitne, nekako si duboko svjestan izoliranosti, kao na oblaku, ni na nebu ni na zemlji, i već nakon par dana, nakon sto preživiš kulturološki šok postaneš fokusiran na zivot u toj mikro zajednici i sve prilagodavas brodu koji dolazi dva puta dnevno.
Sve koji zele pobijeći od svega i svih, za njih je Mljet idealan, jednako kako je i meni bio idealan.

No vratimo se na temu, kakve su mladost ljudi rođenih ovdje. Iz mog kuta idilićne. Odrastaš u mjestu sa stotinjak stanovnika, bez opasnosti, bez gužve, bez stresa. Ovdje si svugdje doma, osijeća se onaj davni duh kada je svatko o svakom brinuo, svatko svakom pomagao. Svi žive kao velika obitelj,vole se, svađaju na momente mrze ali i brzo mire jer su naprosto osudeni jedni na druge.

Idilične, sve do trenutka kada se zapitaš, a mogučnosti, kave su im mogućnosti? E tu dolazi do izražaja sav jad izolacije, sva tuga udaljenosti i sva muka nesreće sto si rođen baš tu.
Mogučnosti ne postoje, vrtić funkcionira na rubu imarginacije, škola još i gore, premalo djece, briga države za njih nikakva. Ovdje nemaš nikakvu šansu za konzumirati bilo kakav sadržaj koji imaju djeca po gradovima, nemaš mogučnost razvijat talente jer nikad nećes sresti nekog da ti ih prepozna, da te usmjeri ili da ti ih razvija. Ovdje se moraš uklopiti, svesti život na događanja u mistu i na brod dva puta dnevno.
To je tuga mladosti koje je Mljet iznjedrio.

Iako njihova druzenja na plazama meni kao rođenoj rokerici izgledaju idilično, ona su njima jedina opcija. Oni ovdje nemaju klubove u koje bi mogli izlaziti, nemaju koncete omiljenih grupa, nemaju košarkaski klub, glumačku ili likovnu udrugu, dakle nemaju ništa.

 

A mene su facinirale upravo te mladosti koje je Mljet iznjedrio, ljudi koji u baš ovdje odrasli, Neopterčeni, spokojni, blagi, širokogrdni, prijateljski nastrojeni, Ovdje obiluje ona davno izgubljena iskonska ljudskost, povezanost, spremnost pomoći. Ljudi svojim snovima i ambicijama koji beskrajno vole svoj otok.

Stoga se vec danima pitam da su li nam nužne sve te mogućnosti, da je li nužno da od rođenja pohađamo što više sadržaja, ućeći, forsirajući se, natječući se, ubaćeni u ralje da moramo sve znati, da moramo biti najbolji.

Mislim da su nam sve te nametnute mogučnosti, kojih smo postali robovi u strahu da nešto ne propustimo ili u nečem ne zaostajemo, zapravo otele naša djetinstva i naše maldosti, razigrane i neopterečene.

Zato sam uvjerena sam da su Mljetske mladosti puno ljepše, realnije, puno više dječije, a puno manje robotske od moje mladosti, od svih gradskih, civilizaciskih mladosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *