Milena Ulić

Na kraju ce sve biti dobro, ako nije dobro-nije kraj (Bob Marley)

Jer jedno mjesto na kraju ceka samo na nas, jedan covijek, jedna zena, neki dragi ljudi na kraju cekaju samo na nas, da s njima podijelimo najbolji dio zivota. Na kraju zivot ceka da nas nagradi za sve izazove, za svo trnje i svu patnju, samo ovo malo koraka moramo jos izdrzati, samo danas moramo naci sangu za jos jedan korak naprijed…Da bi gledali nalijepse svitanje u zivotu, jer na kraju je sve dobro, ako nije dobro-nije kraj.

Na kraju ce sve biti dobro, bas onako kako treba biti, s onima kojima treba biti, bas onako kako je za nas najbolje, i kada to ne izgleda tako, svakim korakom smo blize trenutku kada će sve biti dobro. Na ovom putu moramo gubiti da bi dobivali, moramo voditi bitke da bi jednom slavili pobjede, moramo prezivljeti krive da bi znali prepoznati prave, moramo iskusti sve ono sto je zivot da bi ga jednog dana znali cijeniti. Suze i smjeh, tuga i radost, sve na jednom licu, sve u nasim ocima. Mora nam srce biti lomljeno bezbroj puta da bi nam ga jednom netko mogao sastavii, moramo imati bezbroj uboda noza u ledima da bi nam ih jednom netko mogao izvaditi, moramo, da bi znali cijeniti tog nekog naseg ili puno njih, koji na kraju cekaju na nas da nam budu najveca nagrada zivota.

Zato danas, dok se raspadamo, kada se sve oko nas raspada kada ne vidimo ni minutu ispred sebe, kada mislimo da trebamo odustati, da nam je borba preteska i da smo preumoreni, trebano skupiti onaj zadnji atom snage koji vise nemamo, trebamo naći motiv i hrabro, makar najsitnijim koracima ići dalje, tesko je, polomljeni smo, unisteni i ne nazire se kraj, ali moramo jer na kraju ce se sav znoj i suze isplatiti, na kraju će sve biti dobro, samo put izdrzati moramo.

Jer i sunce izlazi svakog dana, iako svake većeri umire, moramo puno puta umrijeti za doćekati zoru zivota, onu koja će trajati zauvijek, i ne znaći da i tada neće biti bitki i iskušenja, ne znači, ali tada ćemo znati da su dio puta, da su sitne spram svega sto smo proživjeli, tada cemo s ponosom pokazivati svoje oziljke i znati da su to sitni dokazi za sve sto smo prozivjeli da bi dosli do ovdje.

Možda da na kraju nećemo biti s onima s kojima samo mislili da trebamo biti, možda nećemo imati potporu od nih od kojih smo je najviše ocekivali, mozda neće biti nikog od onih koje smo smatrali najvaznijim djelom svog puta. Tko zna gdje i s kim, ali tada cemo znati da je konacno sve dobro, bas onako kako smo oduvijek htjeli, da je sve bas onako kako treba biti, najbolje za nas.

Jer jedno mjesto na kraju ceka samo na nas, jedan covijek, jedna zena, neki dragi ljudi na kraju cekaju samo na nas, da s njima podijelimo najbolji dio zivota. Na kraju zivot ceka da nas nagradi za sve izazove, za sve trnje i svu patnju, samo ovo malo koraka moramo jos izdrzati, samo danas moramo naci sangu za jos jedan korak naprijed.

Jednom ni život nece vise imati asa iz rukava da nas jos jednom slomi, mi smo ovaj put presli u suzama, strahu i patnji, da bi danas bilo dobro. Da bi gledali nalijepse svitanje u zivotu, jer na kraju je sve dobro, ako nije dobro-nije kraj.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *