Milena Ulić

Mene gura Mljet, vrijeme je da se krene

Današnji tekst ću početi pjesmom Gorana Bare:
Pruzio sam si ruku
I rekao, hajde
Vrijeme je da se krene.

 

Dodu nam svima takve noći, umorne, teške s previše buke u vlastitm glavama da bi smo zaspali, a s premalo snage da bi smo sav taj košmar pospremili i konačno se pomakli iz začaranog kruga, olovnih noći, sumornih jutara i dana kojima nema kraja.

I hodamo tako u polu snu po svijetu, nosći sa sobom sav taj košmar, utišavajući ga da bi smo mogli, na van, dobro funkcionirati i vodimo svoje bitke, u noćima kojima kraja nema.

Vani treba iziči nasmijan ali ne previše, koliko god dan bio loš teba se kesiti, i nikada ali nikada ne smiješ zaplakti javno, što god da ti se u tom trenu dogodilo, moraš ostati pribran, polunakešen i hodati dalje.

Moraš biti jak, jer svijet takve voli, nitko ne voli pekmezaste, nježne emotivce, nisu dovoljno cool za svijet plastičnih spodoba.

I tako smo godinama nakešeni taman na mjeru, zapostavljajući sve emocije, zakopavajući ih na dno provalija u najdubljim djelovima sebe, misleći kako smo ih prerasli, kako smo odrasli i znamo se hladno, suzdražno, baš kako treba nositi sa svim.

A onda dođe te noći, noći košmara, i nedaju se više smiriti, ne možemo ih više ignorirati, sve izlazi van, jedan za drugim, događaji, ljudi, i svi bole do kosti.

Svi oni koje smo jednom sreli u životu i u njihovim životima ostavili djelove sebe i svi oni koji su našem životu ostavili djelove sebe, svi se vračaju, da nas prisjete, da nas posjete da smi imali dane kada je trebalo da plačeno, a nismo plakali i dane kada je trebalo da se smijemo a nismo, pa se danas vračuju svi odjednom, da nam kažu,
Vrijeme je da se krene..

Krenuti moramo iz sebe, nema recepta, ali ako smo ovdje gdje jesmo, živi u svim tim košmarima je dovoljan dokaz da u sebi imamo dovoljno snage za poktert, za pronači ono što će nas gurnuti naprijed i dozvoliti da se sav taj košmar posloži, jer hoće, vjeruj te mi, posložiti će se sam od sebe.

Bogati za veliko iskustvo umiranje samih u sebi, nosimo u život veliku lekciju, lekciju o prvenstveno sebi, poznajemo detaljno se svoje boli i radosti.

Sada znamo da svima koje volimo to trebamo reći, kada smo tužni trebamo tugovati i smijati se kada smo sretni, trebamo prvo poštovati sebe, svoje emocije, zatim i sve ljude u svojim životima, dobre i loše i njihove emocije, kako nam se ponovno u nekim noćima za pet ili deset godina ne bi vratili naplatit svoje ostavljene djelove na dnu naših duša.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *