Milena Ulić

Da li uopće sebi možete dočarati koje pravo smo si dali kada smo odlučitli, bez imalo grižnje savjesti,oduzeti nećije mladosti i starosti, necije najlude ljubavi, najljepše uspomene, najiskrenije osmijehe, ne prospavane noći nakon prekida, kada smo odlučili ukrasti nečije živote, da li ste svjesni da smo ih žive pokopali samo zato što nisu po našim mjerilima.

Mjesec je ljubavi, zato danas pisem o Romeu i Juliji, ali ne onom Romeu i onoj Juliji koje svi znamo,Pisati cu o Romeima i Julijama moga vremena, onima koje ne pimječujemo, onima koje smo stavili na margine društva je su njihve ljubavi različite od naših, jer ih ne želimo razumjeti, jer nam ih je u nedostatku volje da ih prihvatimo bilo lakše osuditi.

Moji Romeo i Julija mogli bi se zvati Mate i Ante ili Ivana i Ana, mogli bi danas birat pozivnice za vjencanje, mogli bi, ali nece, zbog mene, zbog tebe, zbog ovog drustva u kojem je većina, samo zato što je slučajno većina sebi dala prava koja nam ne pripadaju i njima odlučila oduzeti prava koja im pripadaju
Da li uopće sebi možete dočarati koje pravo smo si dali kada smo odlučitli, bez imalo grižnje savjesti,oduzeti necije mladosti i starosti, necije najlude ljubavi, najljepše uspomene, najiskrenije osmijehe, ne prospavane noći nakon prekida, kada smo odlučili ukrasti nečije živote, da li ste svjesni da smo ih žive pokopali samo zato što nisu po našim mjerilima.

U ovom društvu je sasvim normalno reći, „Nek u svoja četri zida rade što hoće, ali na ulici nek budu normalni“, zar čitav jad, sva tuga, sva bijeda naše oholosti nije upravo sažeta u ovoj rečenici? Spremni smo ići toliko daleko i odlučiti da je ovaj zrak koji dišemo, ove ulice po kojim hodamo, ova zemlja u kojoj smo jednako rođeni, da je više naša nego njihova.

Žive tu pored nas, viđamo ih svaki dan. Ali ne znamo da su oni zapravo jedni od onih ljudi, kojima smo mi, da, da upravo mi, ja i ti,i cijelo drustvo potpisali presudu u kojoj jasno stoji, ovo drustvo vas ne zeli, ovo drustvo ne zeli vase ljubavi, mi zelimo ljubavi kakve mi mislimo da su normalne, a vi ako vam se ne svida odselite negdje gdje su vase bolesne ljubavi normalne.
Gadali smo ih pepeljarama i kamenjem na povorci kojom oni traze prava. Svoja prava, koja mi imamo jer smo se rodili kao vecina, a mogli smo se sasvim realno roditi u kozi jednog od njih.

Svi vi koji sada u udobnosti svojih domova sa svojim muzevima, zenama, momcima i curama uzivate, ili se svadate,ili upravo tugujete zbog prekida, da li ste svjesni da netko nikda ni jedan od tih osiječaja neće doživjeti, neće osjetiti jer smo im mi, upravo mi oduzeli pravo na normalan zivot, na ljubav, na svade i mirenja jer amo sebi dali za pravo da sebe proglasimo normalnima a njih nenormalnima.

Za kraj vas želim pitati, sto ako se sutra netko od vase djece nade s krive strane ljubavi, one strane koju vi nazivate bolesnom i izopacenom?
Hocete li mu imati snage reci, gledajući ga ravno u oći i gledajući kako živo umire, ja sam stvarao ovo drustvo koje tebe ubija iz dana u dan, ja san jedan od ljudi koji su tebi oduzeli pravo na ljubav, na zivot.
Ja tebe i takve kao ti ne zelim, hočete li imati snage to reći svom djetetu?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *