Milena Ulić

Možda imaš zakazan pregled kod doktora, možda frizera, možda si želio otić posjetit prijetelje ili rodbinu, a možda imaš i karte za koncert većeras, koji čekas već pola godine, ali eto jugo je na škoju, i ne možeš nigdje.

Jugo je opet, jugo na Mljetu, nije to ono obićno jugo, koje povalja brodice, potopi rivu, pa udara od Omiški mul, koje s divljenjem gledaš u svoj njegovoj silini, diviš se snazi mora, ovo jugo je nešto drugo, ovdje jugo znaći da do daljnjega ostaješ tu gdje jesi, da nigdje ne možeš.

Možda imaš zakazan pregled kod doktora, možda frizera, možada si želio otić posjetit prijetelje ili rodbinu, a možda imaš i karte za koncert većeras, koji čekas već pola godine, ali eto jugo je na škoju, i ne možeš nigdje.

Tako razmišlljam o jugu na škoju, i sjetim se rećenice mog pijatelja, pa di ćeš na Mljet, pa tamo ni Bog nema svog, e baš to, što nićeg nema, što civilzacija nije uništila ćovijeka, što nije postao kao i ostatak svijeta, umjetan, plastićan prekrasan na van i šupalj unutra, baš to ti je draž Mljeta, baš zato ti ja volim Mljet. Ovdje bit života naučiš u jednom danu, po ubrzanom tećaju, s prvim jugom. Život je ovdje surov, pun izazova, stvaran, realan, borba svaki dan, kompromisi i prilagodba, baš onakakv kakav život je, prekrasan s puno izazova. Shavtiš da sve planove samo jedno jugo može potopiti, naučiš da se život odvija kako on hoće, a ne kako ti želiš,ovdje te samo jedno jugo naući cijelom životu, samo jedno jugo, ovo današnje kad ne možeš nigdi.

Svijet se pretvorio u paradu istih, uniformiranih, plastičnih ljudi, a ovdje ti još uvijek žive stvarni, pravi, realni ljudi. Ovdje se ljudi ne ustaju u pet da bi napravili frizure, našminkali se, pa u šest u štiklama koje im razdiru stopala i odječi koja ih žive davi savršeni kao sa snimanja reklame, trčali na posao, ovdje su ljudi ljudi. Opusteni, nasmijani, rašćupani piju prvu jutarnju kavu. Opušteno obućeni, ovdje ti ne trebaju štikle, osim ako ne želiš slomit noge na škojskim putima,ovdje možeš biti čovijek, gol, bos, onakav kakav želiš, nema formi koje moraš zadovoljiti, i ovdje su svi takvi stvarni i realni,ovdje ne osiječaš onaj užasan pritisak da moraš biti savršen, jer ne moraš niti trebaš. To je spoznaja koja oslobađa, koja ti dozvoljava da dišeš punim plućima, da budeš onakakv kakav se sebi sviđaš.

Ovdje nema grada, nema ulica ni trgova, nema fontani, ni šetnice, ni trgovačkog centra, ovdje se sve u službi čovijeka, ali onog istinskog čovijeka iz prirode. Ovdje su mala pitoma mjesta sa redom ili dva kuća, mijesta po mjeri čovjeka. Mjesta velikih obitelji, ona simpatična Dalmatinska, idu ti na živce jer ti cijelo susjedstvo viri u tanjir, ali kada osjetiš civilizaciju, hladnoću umjetnih gradova, umjetnih ljudi, upravo takva mjsta ti zarobe srce zauvijek.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *