Milena Ulić

Život i smrt – oči u oči

Oduvijek sam se pitala kako izgleda trenutak kada shvatiš svu prolaznost života, kada shvatiš da nitko od nas koji smo danas tu nema kartu za ulazak u sutrašnij dan.

Ne mislim pritom na trenutke u kojima gubimo najbliže, mada nas takvi trenutci do kosti prodrmaju, gule nam kožu na živo, dok gledamo sav očaj trenutka u kojem znaš da si nekoga izgubio nepovratno, a svašta si mu još imao za reći, htio si ga još jednom zagrliti i poljubiti, još jedan osmijeh i suzu uhavtiti, još jednom nazvati.

U tim trenutcima osiječamo užasnu nemoć i postajemo svjesni sve bijede života.

 

Svi smo se mi bar jednom zapitali, a kako je to tek osjetiti na svojoj, vlastitoj, ovoj jedinoj koju imamo koži. Kakav je trenutak u kojem postaješ svjetan da te možda za pet minuta nema. Zamišljala sam to kao trenutak najgoreg užasa koji možete zamisliti, histerije, panike, i beskrajne tuge.

Svoje iskustvo odlučila sam podijeliti s vama, koji ste se ikada zapitali kakve emocije i što sve čovijek tada doživljava, sa svima vama koji ste izgubili drage ljude i željeli bi ste znati kako je njima bilo, i svima vama, koji će te se nažalost, možda, jednom morati suočiti s teškom dijagnozom.

Suočavanje s dijagnozom bilo mi je najteže, teško je priznati sebi da se najgore stvari ne dešavaju nekom drugom, i da nažalost, bez obzira na sve ostalo svi imamo jednake šanse da se jednog dana probudimo na samrtnoj postelji. Trenutak kada priznaš sebi, da si kao i svi prolazan, vrlo prolazan i da jedino što ti je sigurno u životu je zapravo smrt.

Sve što sam mislila da se čovijeku događa u tom trenutku je krivo, potpuno krivo.

Nema ovdje ni tuge ni žalosti, histerije i panike još manje, nekako postaneš svjestan svega i miran, bekrajno miran, jer u ovakvim situacijama znaš da promijeniti ništa ne možeš.

Ovdje su prisutne sasvim neke druge emocije, drugacije, punije, bogatije, život izgleda potpuno drugačije, ima sasvim drugu dimenziju, svi problemi izgledaju banalno, baš banalno.

Ovakve trenutke prati neka nevjerovatna snaga, neka energija koja je otala u rezervi čitavog života, i na sve si spreman, i sve možeš, i to sad, odmah, imaš snagu za pomaknuti čitavu zemlju i sve vidiš u ovom trenutku, ovdje i sada, puno manje te zanima što je bilo jućer, a sto će biti sutra te uopće ne zanima, jer zaš da je ovo možda zadnji tren koji imaš.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *