Milena Ulić

Drugačija, posebna, svoja…

To su riječi koje uz svoje ime slušam oduvijek, i bile su mi dobar dio života teret, danas ih doživljavam kao blagoslov.
Možda naopaka, emotivna, nepredvidiva, vječno dijete, ali nikada jedna od mnogih. 
Što točno znači biti normalan, ispravan, uklopljen?

Po čijim mjeriima,po čijim pravilima? Večine koja se boji biti svoja? Onih što im je lakše slijediti tuđe puteve, željeti tuđe snove, živjeti kao sijene, bez stava, bez smisla, po svim pravilima, s kalkulatorom ukopanim u srce za izrađunati točnu mjeru svemu, emocijama, osmjesima, suzama, ljubavi?
Pa pitam sve uklopljene, uzorne, što ste sva pravila ispoštovali, što niste griješili, da li ste sretni, čemu se smijete i za ćime žalite?

 

Gdje su vam pogrešne odluke iz kojih ste učili, gdje su svi koji su vas ranili, izdali, a ipak su lijepa uspomena jer ste jednom bili sretni poklanjajući im se do srži, do zanje koštice i zadnjeg izdaha.
Nemate ih jer ste bili oprezni, svaka čast, meni je oprez prevelik teret, ali nemate ni uspomene, nemate nad čim ni zaplakati, niste okusili izdaju da bi ste današnju lojalnost onih koji dolaze u vaš život dovoljno cijenili.
Gdje vam je srce koje pliva mimo struje, koje gine za svoje ideje, brani ih, ruši svijet zbog njih, s osmijehom djeteta i snagom generala, gdje vam je to srce? 
Vi ste voljeli na mjeru, s figama u đepu, da jednog dana iz svega možete izači ne okrznuti, ja vam se divim, ali ja volim svoje ožiljke, beskrajno, dokaz su svega što sam proživljela, s ponosom ih nosim, kakav je to život koji svedeš na oprez, na pravila i na norme.

Kako je cijeli život balansirati i udari li vas ikada taj uteg koji čuva idealnu mjeru, u glavu?
Znam sada će te mi reći, da živite mirno svoje živote, zdravlje van je dobro, imate stabilne poslove, lijepe obitelji, sve taman kako treba? Ali kako je moguće odživjeti cijeli život bez da izgorš, puno puta, bez da os tebe ostane samo palež, kako živjeti bez da umireš za svoje snove i svoje ljude?

Vi nemate zgarišta od života, od krivih i pravih, od ljubavi i mržnje od ishitrenih odluka i trenutka, moje vatre bile su vrijedne upravo ovih zgarišta, i možda su upravo one ona snage koja me trjera da danas ponovno gorim, istom snagom, istim žarom kao i prvi put.

U sebi nosim iskre za sve one koji dolaze, da izgorim od ljubavi prema njima, da im se dajem, da ih volim, da bez plana proputujemo svijet, ja živim za ovaj tren, na zgarišu ali s največim osmijehom dočekujem sutra, dočekujem nove izazove, nove snove i nove ljude, ako i poslije njih ostane pustoš i na taj pustoš ću biti ponosna, ali bar znam da nikog nisam zakinuala za iskrenu emociju, osmijeh, neće mi biti žao kada me jednom napuste što sam se malo dala, malo smijala, malo ih voljela.
Jer jedino emocije koje probudimo, podijelimo i proživimo s drugima, njihov osmijeh, uzajamna ljubav, ludost i greške nad kojima se možemo smijati i plakati, su nam dokaz da smo ikada postojali,
Daba nam sve ako nismo dijelili sreću i tugu s onima koji nas trebaju i koje mi trebamo…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *