Milena Ulić

Mi koji umijesto cvijeća, bombonjera, kuharica, parfema na pragu 30-e za poklone dobivamo citav arsenal naprava za puhanje balona od sapunice… Hvala svima vama, koji me volite ovakvu, malu i uplašenu, nezrelu i razmaženu, svima vama koji ste dio mog života,

Ako ste se ikada pitali u što izrastu djeca koja se rode na svom oblaku, koja umjesto po papiru vodenim bojama šaraju zidove po stanu, koja su u stanju svu odjeću iz ormara raskrojiti, od nje napraviti sve i svašta, uglavnom samo štetu i doćekati vas s osmijehom pobjednika kao da su Himalaju osvojili, ne videći ničeg lošeg u tome.

Ti mali izluđivači svojih roditelja svijet ne vide iz perspektive ostalih, teško prihavačuju forme, ne poštuju autoritete, a igračke nisu opcija za njih, nikada.

Takva djeca izrastu u mene i meni slične,
Nas koji umijesto cvijeća, bombonjera, kuharica, parfema na pragu 30-e za poklone dobivamo citav arsenal naprava za puhanje balona od sapunice. Ne, nije šala, od svog dvogodišnjeg prijatelja Duje i njegove mame Nikoline sam dobila na poklon sve što na tržištu postoji a namjenjeno je puhanju balona od sapunice. Jer ja baš volim balone od sapunice.

To je bio moj trenutak spoznaje, trenutak u kojem shvatiš, da jednostavno, nismo svi za odrasti, da ću zauvijek imati srce dvogodišnjaka koliko god mi tijelo ostarilo i da ću se uvijek radovati prskanju vodom na dvoru, onako kako samo ja i Duje to znamo, i da ćemo se zauvijek šarati kredama, cijeli, nisu krede za zidove da bi se njima šarali zidovi.

Nas koji nemamo nikakav pojam o vremenu i prostoru, pa s oblaka tumaramo kroz život, bez obzira na godine svojoj okolini priuštimo šokove i brigu kao i onda kada smo raskrojili citav ormar ili kada smo sve zidove kojih smo se mogli domoći obojali vodenim bojama, ili kada smo skoro sebe i pola susjedstva spalitili.

Moja okolina je stvarno doživijela svašta, od izgorenih koleča do te mjere da je lim pucao na dodir, ručkova koji su bili toliko slani da ih se kao sponzor ne bi postidjela ni solana Ston, pa do najnovijeh iskustva pokušaja pite od jabuka, u koju sam eto, zaboravila staviti jabuke.
Znam da nije lako živjeti sa mnom, i ponekad se pitam tko može uz mene ostati normalan, uz mene koja zaboravim jesti, piti i spavati kad me uhvati kreativni zanos, uz mene koja u svemu traži emociju, mene totalno ne realnu, mene koja ništa ne zna malo ni pomalo, kad plačem plačem, kad se smijem smijem se i to sve u razmaku od par minuta.

Djete zarobljeno u tijelo odrasle žene koja se mora boriti sa životom.Hvala svima vama, koji me volite ovakvu, malu i uplašenu, nezrelu i razmaženu, svima vama koji ste dio mog života,

VOLIM VAS!!!!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *