Milena Ulić

Cuvaj trenutke, oni su blago

Toplo ljetno jutro, okupano suncem i mirom, na najljepsem komadu svemira, iz mora mi sunce poklanja jos jedan dan, svice mi moja zora, zora u Sobri.
Zadnji je dan kolovoza, odnosi nam ljeto, jos jedno u nizu, pa zastajem da sacuvam ovaj tren, da sacuvam ovaj osjecaj, da upijem jos poneku zraku sunca prije jesenjih kisa. Obozavam ovaj osjecaj, spokoja, trenutke koji su moji, udahnem punim plucima, gledam i pamtim. Sve sto mi treba je tu u jednoj zori i jednoj kavi.
Previse brinemo, trcimo, hvatamo rokove i ciljeve koji ni nisu nasi, koje nam je netko davno nametnuo uvjeravajuci nas da cemo kada ih ispunimo biti sretni. Da do tada moramo trpiti, raditi, uzde cvrsto stisnuti rukama i gaziti.
Preozbiljno smo shvatili zivot, pa nam je umjesto veselja postao muka, umjesto spokoja budimo se s grcevima i popisima sto sve trebamo napraviti i s osjecajem krivice sto ne ide po planu. A zivot ne ide po planu, ni mom ni tvom, on ima svoj ritam.
Zato ga samo treba prihavtiti, pustiti jednostavno da nas ponese, opustene i spokojne, svemu sto stavi pred nas se osmjehnuti, nekada kada postane pretezak iz inata, i nastaviti po svom. Krasti mu trenutke, ove nase koji nas cine sretnima, i cuvati ih kao najvrednije blago.
Jednom cemo imati beskrajne stranice ispisane godinama, danima, istim, i trenutke zbog kojih je vrijedilo zivjeti, zbog kojih se vrijedilo boriti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *